©Udruga za onomatopeju 'Urlik dabra u žitu'

02.05.2008., petak


Pozdrav prijatelju

Kiša.
On oronuo i sam .
Sa zapadne strane zarobile su Ga flore i faune za kakve još čovjek nije čuo... što od godina koje su ga satrale što od žile kucavice Remize(čitaj potok).
Oduvijek sam govorila kako bi ga trebalo proglasiti novim svjetskim čudom ili nekim endemom ovog našeg krasnog podneblja.
Upoznala sam Ga prije 6 godina kada sam prvi put kročila na Remiško tlo. U plavom. Mlada, nadobudna i neiskvarena.
Dočekao me tamo, zajedno sa starim satom i nekolicinom zetovaca, koji su taj tren uživali na proljetnom suncu i ispunjavajući listiće Lotta iznosili kronike društvenog života... jebeš ovu državu i proklete ljude i gamad omladinsku koja svake subote zasere sve tramvaje pa onda divna teta Milka mora čistit... a jadna žena, muž joj poginuo u ratu.
U Njegovom hladu... Njegovoj južnoj strani koja je gledala na peron prošaran ljudskom raznolikošću koja se pružala u nedogled od starih baka s vrećicama punim koznačega do djevojaka stiliziranih po zadnjem "vapaju" mode. Horde radnih ljudi i onih manje radnih gurali su se u buseve onih istih zetovaca koji su do prije par minuta uživali na proljetnom suncu, a sad već vjerojatno razmišljajući kako im je do par minuta bilo predivno... baš tamo do Njega.
Tu sam pronašla utočište i čekala svoje nesavršene prijatelje koji su iznoseći svoje mane podnosili moje, a njihova lijenost da protegnu noge do Knežije nagnala me da kročim baš tu... na Remizu... kod kontejnera.
Zapalila sam pljugu... i da, bila je to ljubav na prvi pogled.

Onda je došla neka teta koja je na Njega poslagala voće pa je bio voćarna.
Neznam kada je točno postao neupotrebljiv... ali to jutro kada je odlazio nešto me steglo oko srca. Sjetila sam se svih onih susreta kod „kontejnera“. Pijanih i slučajnih prolaznika koji su izbacili dušu oslanjajući se na njega, sjetila sam se i ACAB-a na njegovim leđima i BBB na ramenima.
Bio je ponos i dika Remiškog kraja... ono što je Ličanima bio Velebit, a Stipi Božiću Mt.Everest... nama je bio On
Izgledao mi je tako star, a opet tako ponosan dok su ga dečki iz čistoće čvrsto stiskali dizalicom.
I sada vidim sve... i Beru i njegov štand i tetu s kokicama, Zagrebačku banku, poštu i staru Namu i slučajne prolaznike i klince koji mi i ne izgledaju više tako frajerski bez jedne noge podignute na kontejneru, onako kako smo to činili mi... frajerski i odrješito... činilo kao da im je Čistoća oduzela dio mladosti i kao da su i oni shvatili dok su čeznutljivo pogledom pratili kako neki Ivo i Frane odvoze ono što je odvijek bilo tu.
Stari Cepinjo je samo u bradu promrmljao šteta, popio pelinkovac i gutljaj piva kao da nazdravlja starom prijatelju kojega je gledao posljednjih godina, koji ga je štitio od znatiželjnih pogleda i stvarao neki mali savršeni svijet... oprostio se od njega.
Još dugo smo gledali u tu prazninu koja je ostala iza njega, i u kamion što se treskao prema Selskoj.
Prijatelju, nećemo Te zaboraviti.




15.11.2007., četvrtak


Ljeto kad je Fuzer zabijao

Hrabro sam i bez straha prošao granicu Kraljevstva Srednjaka i zakoračio na područje Kraljevine Remize znajući da sam siguran, prvenstveno zato jer je bilo zeleno za pješake. Žeđao sam. Fatamorgana je ružne babe pretvarala u lijepotice zanosnih oblina. Žeđao sam. Konačno na horizontu ugledah Court i u tom trenutku znao sam da je blizu i potok. Moj lijen hod s noge na nogu pretvorio se u šepavi trk. Bez oklijevanja bacio sam se na glavu u 10 cm dubok potok i počeo piti bistro smeđu potočku vodu. Konačno sam se mogao uključiti u Fuz.

Poanta: Za nuspojave treba pričekati i do nekoliko godina
.


Pogled iz tupog kuta jednog Etruščanina - dio zadnji

Sigurno se svatko od vas kad tad susreo sa ajvarom. Na kruhu. Na hlačama. Između zuba. U teglici. Na stubištu. U tramvaju. I sigurno svi znaju da je crvene boje. Sa varijacijama nijansi. Koliko god nijanse mogu biti varijabilne. Sad pitanje: iza kojeg uha se počešati kad ono što bi trebalo biti crveno ispadne zeleno. Koliko god varijanti nijanse crvene vrtili. Fuzer Kraicewski stajao je ispred lonca punim nečega što je trebalo predstavljati jestivu zimnicu, kao što su alkemičari stajali ispred nečega što je trebalo predstavljati zlato. Kao kad ispišeš cijelu ploču integracija i derivacija i razlomaka i sve ti se pokrati i dobiješ rezultat 0. Tako se i on pitao koliko su to nesvjesnih pogrešaka napravili, pored toliko svjesnih i koliko je od njih bilo fatalno da rezultat u loncu bude ovakav kakav je. I kako je Zagreb mogao igrati 4-3-3 kad im je prirodno 4-4-2. Jedan po jedan momak je ulazio u kuhinju, svaki sa svojim načinom izgovora rječice „hmmm“. Tu i tamo oni koji su željeli bit originalniji su izustili „hmmnj“ i „hmhm“. Bio je to jedan od onih trenutaka kada se zapitate tko smo, što smo, odakle smo i kamo stremimo te da li sad odustati i sve pokloniti susjedi koju nitko ne voli i kupiti u dućanu gotov proizvod. I prepustiti se neograničenoj količini onih „znala sam“ „jesam vam rekla da oni to nemogu“, „samo su sve zaprljali, neka radije prčkaju po autima“, „vidite kako je moja frizura postojana i u ovakvoj kuhinji punoj dima“. Onaj iskonski instinkt mužjaka koji je nešto skrivio, a ne želi da to Ona sazna, probudio se u nama i pristupili smo daljnjoj proceduri hineći da je sve prema planu. Kao da smo željeli baš tu zelenu boju. Pritom dodajuć još samo malo octa, još samo malo ljute paprike, ma još ovaj mali feferon.
Kad već izgled nije, neka barem okus bude za pamćenje.
U malenoj pušnici 1,12x0,98m, u dvorištu, instalirana je peć na drva. Tamo se trebalo dogoditi To. Tamo je Ono trebalo postati Ajvar. Tamo se prelazila crta iz Podsmjeha u Poštovanje. I tako dva sata. Dok kuhača ne ostavi trag. Fuzuki El Tienda Trgovientes se prihvatio posla i ostao se boriti sa dimom, vatrom, ajvarom, vremenom i prostorom. A fantastična četvorka se počela osjećati kao doma (jer ipak je domaćin to nekoliko puta prispodobio) i prihvatila se stolnog nogometa. Kraicewski kao da je izvukao pouku iz ranije slične situacije i kao kad Balaban zastane usred trka i pita jel možda ofsajd, tako je i on naglo zastao pred garažom, ispred stolnog. I tamo ostao do daljnjeg. Na poziciji srednjeg vanjskog. Nakon nekoliko partija i još toliko revanševa, shvatili smo da ovo pečenje ajvara stvarno može umoriti čovjeka. Bole leđa i zglobovi. Tu i tamo bi se sjetili El Tienda Trgovientesa. „Tu“ se odnosi na početak igranja uz misao „gle taman nas je četvorica pa tko fali?“, a „tamo“ se odnosi na kraj igranja kada je jedna od djeva ovlaš zabrinuto zapitala „a gdje mi je muž?“.

Nakon dosta neodređenog vremena, zaključili smo kako bi bilo dobro privesti dan kraju. Uzeti ga za ruku i lagano ga spremiti na spavanje. Ovdje prestaje moja prisutnost ovog događaja koji će se zaista prepričavati još dugo, dugo vremena, uz kamin i pucketanje drva, uz jutarnju kavu i pelin, uz popodnevni pelin. Legenda kaže da je gordi fuzer Kraicewski bio taj koji je ostao zadnji na bojnom polju, da je njegova ruka zatvorila zadnju teglu s ajvarom, da je on obrisao zadnji komadić patliđana ispod šparheta, zadnju papriku sa cipela. Ali to je samo legenda.....

A ajvar?.... Reći ću vam kad ga probam...

12.11.2007., ponedjeljak


Pogled iz tupog kuta jednog Etruščanina - dio prvi

„ideš prema Tamo pa skreneš kod table desno pa još malo i još malo pa lijevo i onda pitaš, nemreš fulat'... a di si ti do sad? Kasniš, već paprike cvrče...“ riječi su bile iskusnog fuzera Kraicewskog, koje sam mogao razabrati preko mobilnog brzoglasa. Signal se lagano gubio, prekidao, šumio i sve ostalo što signal radi kad se bori da dođe do antene, a antene nema u blizini. To je bio znak da su zaista daleko, a ja sam još blizu. Moj signal je bio čist. Sa slikom u mislima (bolje slika u mislima, nego misli na slici, P. Picasso) kako djeve bajne sa maramom na glavi, s uggssicama na nogama, s kariranim pregačama, s djecom u jednoj ruci, s kuhačom u drugoj, u kontrapost stavu lagano miješaju ajvar, krenuh prema Tamo. Na toj slici, koja je sve više nalikovala na kratki jednominutni film, bilo je još raznih detalja poput komadića paprike u kosi, dima od kuhanja u očima, češnjaka pod noktima i feferona među zubima. Kako slika nema zvuk tako su se i djeve bajne smijale i pričale, ali bez tona, o najnovijoj zarinoj kolekciji, o nevjerojatnom zapletu u najnovijoj sapunici, o najnovijoj frizuri jedne od djeva koja nije među njima. Kao na nijemom filmu. Bez zvuka. Idila. Jedino što je nedostajalo u toj idili su bili oni tj. mi. Fuzeri i oni koji se tako osjećaju bili su u nekoj drugoj perspektivi, u nedogledu. U po dimu sličnom ambijentu, ali po mirisu sasma drugačijem. Čak je ovdje bilo i zvuka. tu-du. next player. Sa konobaricom koja ima poprsje kao farovi automobila. Farovi automobila.... tuu-tuu upozorila me je neka baba u golfu dvici da sam ipak na dvosmjernoj cesti, a ne na autoputu. Uz popratnu signalizaciju tj. gestikulaciju. Što je opet bio znak da sam već poodmakao od Grada, jer gdje još u široj okolici Grada ima dvosmjernih cesata.
Prema uputama preciznim kao mehanizam rolexa iz Malezije, stigoh do Tamo.
Već na prvi pogled i na prvo uho zaključio sam da nešto opako nije štimalo sa mojom slikom. Lagana škripa vrata dovela me do zaključka da sam dobro zaključio da nešto ne štima. Kuhinja puna dima. Sve ok. Miris pečene paprike. Sve ok. Djeca trčkaraju veselo. Sve ok. Djeve masne kose i neobrijane. Sve ok. Djeve prstima probavaju kvalitet uratka. E tu mi se sve prosvijetlilo, a u istom trenutku i sve izokrenulo naopače i naglavačke. Pa to su Oni sami u kuhinji!!! Kakve djeve, to su Oni u potkošuljama i brade masne probavali da li rakija od kruške paše uz pečene paprike ili ipak ne. Pelin više paše. Daklem situacija je bila ovaka: neiskusni (pritom mislim na spravljanje ajvara) muškarci su u kuhinji pekli paprike i okretali patliđane u čudu smišljajuć šta bi s njima bilo najpametnije, kao da patliđani imaju neku drugu svrhu osim biti u rerni i kao da bi se zaista oni mogli dosjetiti neke druge svrhe okrečući iste, a iskusne (pritom mislim na spravljanje ajvara) djeve su u birtiji lokalnoj uglas pričale o neodređenom, jer kad djeve pričaju o neodređenom to stvarno ostaje neodređeno, pritom izluđivajući konobara sa točno određenim omjerima i vrstama kave, hladnog mlijeka, toplog mlijeka, vode, natrena, smeđeg šećera, naravno za svaku drugačije, uz čašu vode, naravno. Molim. Totalno dijametralno suprotno od moje zamisli pečenja ajvara. Ako zamisao može uopće biti dijametralna. Suprotna može. A ako ste mislili da recepti služe za spravljane hrane i da se doslovno po njima rade delicije, onda ste samo prosječni kuhar/kuharica, a fuzeri strašni su sve samo ne prosječni. Letemičnim preletom zgužvanog papirća sa masnim otiscima nekolicine nepoznatih i par poznatih osoba, zaključeno je da se isti odbacuje. Jednoglasno. I pogrešno. Ali najljepši osjećaj je napraviti dobar plan, a još ljepši taj plan izmjeniti ma koliko ta izmjena bila upitna. Tako je odlučeno da se zbog objektivnih razloga paprika neće guliti, već se direktno iz rerne melje i stavlja u lonac. Srećom pa je neiskustvo pekača ajvara omogućilo istim velike pauze između tura paprika. Jer tko još nezna da rerna bolje peče na višim policama. Osim nas. Koji smo uredno brotvane slagali na najdonju etažu.
Ali začuđujuće pa se nitko nije začudio što je potrebnmo preko pola sata za jednu turu.
Možda iz razloga što su te pauze iskorištene kvalitetno. Vrlo. Jer domaćin se pokazao kao pravi gazda i odnekud je stvorio stolni nogomet i instalirao ga u dvorištu. Na dovoljnoj udaljenosti da se zaboravi i na rernu i na paprike i na patliđane i na djeve u birtiji. Bar na dvadeset minuta. Problem je u tome što nitko od njih nije zaboravio na nas. Jer nama je jedino bitno bilo u tom trenutku izvest fintu i zabit gol lijevom rukom iz sredine. I pobijediti naravno. Za to vrijeme su paprike odlučile uzeti stvar u svoje ruke i lagano su pocrnile. Tek toliko u inat nama koji smo se usudili zaboraviti na njih. Srećom da su patliđani po svojoj prirodi crni pa nismo uspjeli vidjeti koliko se oni mogu inatiti. I srećom da su se tada djeve vratile iz birtije i podsjetile nas koja je zapravo svrha našeg bitka te nedjelje. A to nije stolni nogomet. Kako se u tom trenutku Zemlja okretala oko četvorice pogrbljenih stvorova, a semafor je pokazivao jedan gol razlike, preostali član petorke, koji je kibicirao sa strane, čuo je slabašan zov patliđana iz kuhinje. A opet toliko jak da ga potakne da napusti mjesto događaja i ode na novo mjesto događaja. Jer tko mu kriv što ujutro nije čitao horoskop u kojem je lijepo bilo napisano: „strijelac: ako ste rođeni u Zagrebu, odrasli na Remizi, sa trenutnim prebivalištem u Utrinama, a stremite ka Kamenarki, ubacite se u četvorku za igranje stolnog nogometa, jer ćete inače gulit patliđane sami u kuhinji; zdravlje dobro; ljubav velika“. I bi tako.


09.11.2007., petak


Kako se kalio ajvar 3 - Sve je u rukama fuzbe

Pečena paprika nije izgledala onako kako su fuzeri očekivali. Istina, ne može se točno definirati što su oni to zapravo očekivali, ali očito je da je ogledni primjerak u teglici, koji se nalazio ispred njih, predstavljao ideal u svim smjerovima. Činilo se, onako na prvi pogled i drugi dvogled, da paprika nije dovoljno pečena, da to nije ta boja, da sa pećnicom nešto ne štima, da možda zidni sat pokazuje krivo vrijeme, da... Fuzuki Milovchichenko je možda ispravno primjetio da će se kožica teško guliti na predviđeni način. Sama praksa je ubrzo pokazala koliko je to bila točna primjedba kao i to da rogata paprika nakon pola sata u rerni na 200°C može biti opasno oružje u nestručnim rukama. Na trenutak se nervoza mogla rezati nožem za kruh, ali već sekundu poslije fuzuki El Tienda Trgovientes je gotovo samoincijativno instalirao flajšmašinu i u nju stavio šaku prethodno na komadiće narezane pečene paprike (da bi se pojednostavilo mljevenje) te je istu samljeo u nekoliko okreta. Smjesa je iscurila kroz filtar, ili štogodveć, i spustila se sporo, ali dostižno, na tacnu koja se nalazila točno ispod tog 'štogodveć'. Pogled fuzbekistanaca nakon što se sva masa spustila na tacnu govorio je više od riječi. Nekako su se složili da to za sada ne izgleda dobro, niti previše jestivo, niti da boja nije u skladu sa skladom... No, već sada su bili na 1/3 puta i bilo bi preneozbiljno sada odustati nakon svega što su do sada prošli. Uostalom, što bi jedan prosječni fuzer napravio od onolike količine rogate paprike. Najvjerojatnije oveći kompost negdje iza zgrade...
Fuzer Kraicewski i fuzuki Milovchichenko su odlučno krenuli dalje peći paprike, rezati ih na sitnije komadiće i mljeti u flajšmašini, dok je fuzuki El Tienda Trgovientes nastavio sa odgojem podmlatka. Negdje oko treće runde paprika, kada su fuzbekistanci bili u drugom nokdaunu, pojavila su se dva stručna oka, dvije stručne ruke i jedna stručna glava povezane u jednu cjelinu koja je samo jednim šturim pogledom zaključila slijedeće: da je paprika ipak malo prezelena i da nije dovoljno mesnata, da je odluka o nastavljanju pečenja unatoč tome što se kožica nije dala skinuti zapravo jedna velika pogreška i na kraju da unatoč svemu imaju njenu podršku i da će se ovo što rade jednoga dana nalaziti u udžbenicima iz 'Domaćinstva' za 5. razred osnovne škole. Skoro su pustili suzu radosnicu - zbog svega pomalo, ali i zbog toga što su konačno završili sa paprikama. Sreća je da nisu pustili suzu, jer nigdje u receptima nije pisalo da u ajvar ide voda. Negdje u tom prijelomnom periodu odnekud se pojavio putopisac i Etruščanin Danculius Michelius u svoj svojoj veličini zaogrnut plaštem mističnosti, a za kojeg se vjeruje da je u sprezi sa nekoliko vila Fuzlica. Za ovu priču je posebno bitno da je u zadnje vrijeme u vrlo dobrim odnosima sa Fuzlicom Pohotnog Zalogaja koja pomaže ovakve i slične pothvate. Nakon grljenja, rakije i pjesme dobrodošlice fuzbekistanci su otišli na zrak rezimirati sve što je do sada učinjeno. Naravno, uz rezimiranje uvijek izvrsno ide hedonistički pristup problematici, pa su, s obzirom da ih je bilo četvero i da ne naruše tradiciju, odigrali nekoliko partija stolnog nogometa. Rezultat u tim trenucima nije bio bitan, ali se dalo primjetiti da će kasniji okršaji biti 'na nož'... Kraći predah nalik na zadah dobro im je došao iz više razloga. Prvi je taj da predah uvijek dobro dođe neovisno o tome zbog čega dolazi, drugi je taj da predah dobro dođe onima koji drže dah a takvih nije bilo, a treći je taj da su se nakon njega trebali suočiti sa 5 kg patliđana, mora se priznati vrlo ružnog povrća. Vrlo lako se moglo primjetiti da ne znaju što točno trebaju učiniti sa patliđanima, ali srećom ponovno im je asistirala ona stručna cijelina i usmjerila ih prema jasnom cilju koji se nije vidio dok su oni gledali prema njemu. U tim trenucima je - zbog dolaska petog fuzbekistanca, ljubitelja svega što je gurmansko Marcumberta Leca - postalo jasno da je zov stolnog nogometa glasan kao štreber iz prve klupe kada zna riješiti zadatak i da će nastavak pečenja ajvara biti prilična avantura. Ipak, fuzer Kraicewski je odlučio pobjediti u srazu sa patliđanima, vodeći se time da patliđani još nikada nisu nadmašili čovjeka, dok je ostatak otišao igrat stolni nogomet, što je opet bio dio internog dogovora koji je umnogočemu govorio o tome kako je fuzbekistanska misao oduvijek bila inovativna i kako je ono sportsko iz fuzera izuzetno teško izbaciti pa čak i u ovako neizvjesnim trenucima. Patliđani su se pekli i ispkeli na opće zadovoljstvo, potom su bili oguljeni (nastradale su jagodice svih deset prstiju) i iscjeđeni također na opće zadovoljstvo, te zatim samljeveni i pridodani postojećoj masi mljevene paprike. Letimičnim pogledom na masu postalo je jasno da boja neće biti kao ona na oglednom primjerku iz teglice i to je bio dovoljno jak razlog da se fuzer Kraicewski pridruži ostatku na stolnom nogometu. Druga varijanta je bila da sjedne i zaplače. Njegova misija je činom priprave patliđana završila i bio je sretan zbog toga. Sada je bio na redu fuzuki El Tienda Trgovientes koji je prisutnima trebao prezentirati i dokazati svoje opjevano pozvavanje rada na kuhinjskim pećima na kruta goriva. Predpostavljalo se da će taj proces potrajati oko dva sata uz neprestano mješanje drvenom kuhačom što se kasnije pokazalo kao definitivna istina.
Ajvar je tijekom tog procesa kuhanja dobio na homogenosti, na mirisu i okusu, no boja je zadržala neku čudnu nijansu smeđe - nešto između zelene i crvene.
Ipak, po završetku seanse fuzeri su se složili, unatoč očitom zdvajanju, da je i više nego jestiv. Možda treba zažmiriti na oba oka, ali... U cijeloj priči je najbitnije da niti jedna životinja nije stradala i da su korišteni prirodni materijali.


08.11.2007., četvrtak


Čifuz - gorštak Remize

Čifuz je sjedio zavaljen na zelene gajbi pive s bocom Cole u ruci. Igrom slučaja žvaka mu je ispala i zaglavila se između Adedas oriđiđi trenirke i već spomenute gajbe davno popijene. Ćifuz je imao renome lokalnog grubijana i u ovom trenutku nije želio ispasti sprdnja. Tiho je jecao poput svinje pred klanje. Život je surov promrmlja.
Poanta: Svi smo mi ponekad Ćifuz.
Nagradna igra:
1. Pronađi paradoks.
2. Pronađi sibilarizaciju ili jotovanje ili nepostojano A.
3. Pronađi onomatopeju.
4. Pronađi 50 kuna.
5. Pronađi đuveđ.
6. Izbroji đ iz točke 5.


31.10.2007., srijeda


Kako se kalio ajvar 2 - Fuzerija uzvraća udarac

Doduše teškom mukom, uz mnogo premišljanja i spoticanja kojima su klasični fuzeri i inače skloni, Milovchichenko i Kraicewski su kupili 15 kg paprike po tada, za njih, izuzetno povoljnoj cijeni. Činilo se da su na neki način ipak uspjeli smekšati Šerifa da spusti cijenu, a da nisu rekli niti jednu jedinu riječ. Istina, planirali su se cjenkati ili barem pokušati se cjenkati, ali srećom nije bilo potrebno. Ionako su potpuni amateri za takve stvari i gotovo sigurno taj performans nebi dobro završio. Cijena 15 kg rogate parike se sa 150 kuna u sekundi spustila na 110 kn što je u ušima fuzerskim zvučalo sasvim obećavajuće ili bolje kao milozvučan ton. Ipak, teško je objasniti takav zaokret i ne upitati se da li su te paprike uopće ikad vrijedile 150 kuna, da li one zaista vrijede 110 kuna koliko su na kraju plaćene ili zapravo ne vrijede niti 50. Očito je Šerif shvatio da ovako neiskusne kupce kao što su njih dvojica teško da će ponovno sresti u ovome životu, pa se nekako prilagodio trenutku i zatomio ono od predatorskog što se dalo zatomiti. Fuzeri su, naravno, bili zadovoljni iz jednog sasvim jednostavnog i prozaičnog razloga - ipak će na kraju otići na Turpoljski kontinent i suočiti se sa nečime što su do sada uglavnom promatrali iz daljine kroz malu dioptriju ili vidjeli na tanjuru uz ćevape kao gotov proizvod. Sretni i veseli kao djete kada dobije Snoopyja u Kinder jaju fuzeri su utovarili teret u gepek osobnog vozila čiji je znak vrlo popularan među sljedbenicima emsihamera i krenuli ka Turopoljskom kontinentu popiti kavu i pojesti nešto sitno, onako zapodzub, čisto da se zavara organizam.
Domaćin, ugledni fuzuki Dani El Tienda Trgovientes, koji se ističe hedonizmom više od ostalih fuzbekistanaca za čuperak kose i dužinu neobrijane brade, dočekao je fuzere kako i dolikuje. Istom ih je uveo u kuhinju u kojoj je mirisalo na kuhani karfijol, posjeo ih na stolice i pristavio im crnu kavu da se razbude, odnosno da rezimiraju ovih nekoliko sati nakon kojih više neće biti isti. Nedostajala je samo drvena daščica sa domaćim kulenom, rakija i repriza finala SP-a iz '86 između Argentine i SR Njemačke. Fuzuki Milovchichenko je suprotno očekivanjima odbio crnu kavu služeći se klasičnim izlikama koje više govore o problemima koji danas tište mlade u najboljim godinama, a manje o tome da crna kava već duži niz godina nije napitak već razlog ili čak nakana.
Neovisno o biločemu složno su zaključili, neki uz srkanje, a neki uz ne, da će današnji dan biti upisan zlatnim slovima u povijest Turopoljskog kontinenta kao i udruge za onomatopeju.
Fuzer Kraicewski je potom ispio ono što je ostalo od crne kave a da nije soc i izašao na zrak zapaliti smotuljak duhana, fuzuki El Tienda Trgovientes je ostao kuhati povrtnu juhu za potomke, a fuzuki Milovchichenko je razmišljao o svemu pomalo. Nešto kasnije su istovarili materijal od kojeg se uz manje zahvate trebao dobiti ajvar i duboko uzdahnuli. Vrijeme je bilo gotovo idealno za početi sa proizvodnjom. Fuzer Kraicewski je odnekud izvukao notes u kojem je neurednim rukopisom bio upisan recept. Trebalo je za početak oprati dogovorenih 15 kg rogate paprike (zapravo 10 kg, jer se 5 kg mislilo upotrebiti za nešto drugo) i iste posušiti prije pečenja. Bilo je oko 10 sati i svo troje su imali 'bugarke', potkošulje ponekad žutih rubova koju svaki muškarac koji drži do sebe mora imati u pretincu gdje se drži donji veš.
Pranje paprika se pokazalo kao mukotrpan posao. Fuzeri su u samom startu vrlo mudro i prepredeno organizirali posao što se pokazalo kao vrlo dobar potez pa je tako fuzer Kraicewski prao, a fuzuki Milovchichenko sušio, dok se fuzuki El Tienda Trgovientes bavio odgojem potomaka te krajičkom oka promatrao kako napreduje posao. Već tada se vidjelo da će posao biti cjelodnevan i ispunjen kojekakvim zamkama, da će se proliti litre znoja i da će se znoj nastojati nadoknaditi hranjivom tekućinom koja se slučajno ili ne - hladila u špajzi.
Pranje paprika (uz čišćenje peteljaka i slaganje suhih paprika u za to predviđena mjesta) je fuzerima oduzelo dragocjenih sat vremena života, ali su sada napokon spoznali smisao besmisla i shvatili trud svih onih prijašnjih generacija koje nisu imale tu sreću da žive u vremenu golemih šoping centara i tvornica specijaliziranih za 'zimnične' proizvode. Pećnica je u međuvremenu dosegla potrebnu temperaturu i fuzeri su uz slučajnu asistenciju domaćina stavili peći prvu rundu paprika nadajući se i vjerujući da se neće dogoditi ništa loše ili neočekivano. Paprike su se u dosluhu sa receptom trebale peći cca pola sata na temperaturi od 200°C. U tom trenutku spretni domaćin stavlja na drvenu daščicu jeger rezan na 1 cm pod 45° i nešto podravca rezanog na kockice 1x2 cm. Nakon pola sata fuzuki El Tienda Trgovientes desnicom izvlači užarenu tavu punu pećenih paprika i stavlja ih pred tročlanu komisiju na procjenu. Fuzuki Milovchichenko primjećuje na jednom pečenom primjerku da će se korica vrlo teško odstraniti i da će to na neki način zakomplicirati daljnji proces. U tom trenutku fuzeri jednoglasno odlučuju da neće doslovno pratiti recept koji su imali na raspolaganju.

30.10.2007., utorak


Kako se kalio ajvar 1 - Fuzvjer je puštena

Odluka da će se krenuti u taj neizvjestan pothvat pala im je na pamet još prije nekoliko tjedana kada su se njih dvojica, inače izuzetno bistrih i prepredenih mladića sa dušama iskrenih fuzbekistanca, nazovimo ih Igot Milovchicenko i Dani El Tienda Trgovientes, vraćali iz dalekog Istočnog istoka gdje su trebali kupiti određeni stroj na četiri kotača star 20 godina, ali izvrsno uščuvan. 'Njih dvojica' su vođeni magijom Fuzlice Pohotnog Zalogaja u trenutku najveće gladi (negdje na pola puta 'od-do') skovali plan od bronce koji će se na Fuzbekistanu prepričavati generacijama i prenositi sa vode u koljenu na vodu u koljenu. U početku je sve to izgledalo gotovo neizvedivo, udaljeno, maglovito i bilo je teško zamisliti fuzbekistanske internacionalce (pa makar oni bili i neiskusni) kako odrađuju tako težak i kompliciran zadatak, no povećanjem razine njihove gladi i uz neophodnu pomoć nekolicine vila Fuzlica ideja se iz plinovitog stanja vrlo brzo pretvorila u opipljivu krutinu. U tim trenucima su bili sigurni kao x2 na St. Etienne u gostima kod Toulousea da će uz pomoć još barem jednog fuzbekistanca uspjeti u naumu da stvore ajvar, inače ljubljeni fuzbekistanski prilog najčešće crvene boje. Već su unaprijed znali kako će tog trećeg namamiti na daleki Turopoljski kontinent gdje bi se taj spektakl trebao održati. Nisu dvojili. Uopće.
Nekoliko tjedana kasnije Milovchichenko i fuzer Kraicewski su se zatekli na tržnici koja se već vijekovima naziva 'zelena', vjerojatno zbog ograde koja ju okružuje ili zbog friško pokošene trave nekoliko kilometar dalje, i koja se nalazi još istočnije od Utrinske republike za koju se ionako smatra da je izuzetno istočno, nebi li pribavili materijal potreban za taj veliki i povijesni pothvat.
Uglavnom, već u samom startu su naišli na umalo nepremostive prepreke (žena s tri cice, tip bez vrata, ali i bez zubiju, opasan lik koji gleda u jednu točku ispred sebe i priča nekim nepoznatim jezikom, birtija koja u ponudi ima crnu kavu i konjak), a zavidni ljudi su im se smijali iza leđa, govorili da su zakasnili i da je vrlo upitno hoće li pronaći materijal. Srećom, fuzeri su poznati diljem dilja da ne gube nadu čak i kada je rezultat naizgled nedostižan. Dogovorili su se da će obići cijelu tržnicu, zaviriti u svaki kutak i pod svaku ceradu kada su već tamo, jerbo je i jednom i drugom ovo bila prva posjeta tom zaista neobičnom i bajkovitom mjestu. Nekoliko trenutaka docnije su mislili odbaciti sav optimizam koji se nakupio ispod teških, pospanih kapaka kada im se na visini od 4 m ukazala svijetlost nalik na čehinju skladnih dimenzija. Podno te predivne prikaze neki je čovjek prodavao ljute feferone, elegantno izložene u najlonskim vrećicama. Bio je to znak. Univerzalan. Pogled na feferone im je ubrizgao sitnu dozu optimizma koja im je bila neophodno potrebna da bi nastavili putem kojim su išli i koji je sasvim sigurno nekamo išao. Kupili su feferone za male novce, a prodavač im je utrpao još i šaku ekstra ljutih (vrlo opasno oružje u nestručnim rukama) uz poruku 'da im se nađe'. Patliđane su kupili gotovo bez problema. Prepoznali su ih 'iz prve' po fotografiji iz osobne. Gospođa koja ih je prodavala je imala ono što su oni trebali (patliđane), oni su imali ono što je gospođa željela (novac) i stvar je bila riješena kao zadatak iz matematike na popravnom. Nedaleko od feferona su naletili na rogatu papriku koja im je neophodno trebala i za koju su im već spomenuti zavidni ljudi rekli da ju sigurno neće naći jer da je 'sezona rogate paprike na izmaku'. Čovjek zvan Šerif (tako im je rečeno da se zove) je imao 15 kg baš te 'rogate' koje više nije trebalo biti, doduše na baš crvene više zelenkasto-crvene sa laganim naglaskom na zeleno. Neko vrijeme su gledali u paprike ne podižući pogled. Nešto kasnije su procjedili da im treba 10 kg. Šerif je napomenuo da on pristaje samo na to da fuzeri otkupe svih 15 kg. Zavladala je neugodna tišina. Fuzerima je zapravo trebalo samo 10 kg jer je tako bilo navedeno u receptu, a recepti već vjekovima postoje da bi se poštovali i da bi se iz njih kasnije upijalo znanje. Upitno je ostalo onih 5 kg koje nitko nije želio. Fuzeri su nakratko posustali, gotovo bi se reklo da su posrnuli, jer im cijenjkanje nije bila baš jača strana kao i bauljanje po tržnicama. Odmaknuli su nekoliko koraka nebi li se konzultirali u miru i dobru što im je činiti. Jasno je da je paprika neophodna, ali 15 kg je ipak malo previše. Nekoliko metara dalje još jedan trgovac je prodavao paprike, ali te su kvalitetom bile daleko ispod onih Šerifovih. Postalo je očito da nisu imali izbora. Ili Šerif i njegovih 15 kg rogate paprike ili luftatanje uz gemišt, pivo, stolni nogomet i kikirikikoštice?

29.10.2007., ponedjeljak


Sanjao sam Fuz i plakao gorkom suzom ničim izazvan

Gledao sam golu cicu kako se klatari dokazujući silu gravitacije u punoj svojoj veličini. Te sam noći zaspao sretan i slinav. Prošlo je sat vremena sna i ništa. Prošlo je još sat vremena i ništa. Prođe i tri sata od prvih sat vremena, sat po sat i ništa. Tek negdje pred jutro u snove mi dođe lopta. Lopta lijepa požudna, okrugla, sa mjestom za pumpanje i sl. I kad god je htjedoh poknuti ona se izmakne i otkotrlja se nekoliko metara ispred mene. Ničeg oko nje nije bilo samo magla, nejasna vizija nečeg nenormalnog ponukanog pretjeranim gledanjem porn programa. Potraje taj performans još sto metara, kad odjednom primjetim da sam na Courtu. Oko mene sve Fuzeri plješću, a ja diže pokal Đemde Remiza i mislim si ovo je bolje i od sexa.

Poanta: Fuz je REM stanje svijesti, osim ako nije.

26.10.2007., petak


Štokrl s fuzbekistanskom dušom

Izašao sam na balkon zapaliti Laki u sponzorskim natikačama hineći da je vani proljeće, da visibabe kolo vode, da se šafrani naziru, a jaglaci žute. Već prvi dim koji sam ispuhnuo vratio me je u surovu stvarnost koja je govorila o tome da se nalazim na balkonu trećeg kata, solidno zasranom golubljim drekom i zameten raznim elementima koji su ili će jednom imati značaj, da jesen u meni caruje i da je vrijeme takvo da se čovjek ujutro ne želi ustati, a onaj koji to ipak učini trudi se što prije zaspati neovisno o tome što radio i gdje. Čujem buku tek stasalih utrinjskih fuzukija i pretpostavljam da su se negdje dočepali niskopoličnog 'Ribara' koji je uvijek bolje izgledao izmješan u 'brmbici' sa Kokakolom. Sjeo sam na omiljeni štokrl, izrađen prema naputcima starih Remižana i geometrijski savršen, koji je ponovno bio tamo gdje sam ga jučer ostavio, što sasvim sigurno predstavlja vrlo dobar znak idile ili možda ne baš dobar znak sindroma 'beskrajnog dana', te nastavio sa tradicijom cigarete u pozne sate i sedmominutnim gledanjem u bespuća sjeverozapada u neizbježnu Fuzlicu Neodređenog koja titra u naramčastavom žaru i naravno ne ukazuje se u obličju nalik jednoj televizijskoj vodteljici.
'Uz štokrl nisi sam' - sad vidim da to nije pusta priča i da se zaista osjeća njegova prisutnost (ako uzmemo u obzir da je tu i cigareta, može se reći da nas već ima za manjim dernek).
Štokrl u egzilu u egzilu. Tužno je to. Ali štokrl, koji prema fuzbekistanskoj tradiciji gotovo uvijek ima dušu široku kao Kort kad se igra poprijeko na 'dva-mala', sasvim sigurno i suprotno svim očekivanjima shvaća da je život u egzilu težak, teži i od trenutne pozicije na tablici voljenog NK Zagreb, i to znaju svi koji su to okusili ili oni kojima su pričali oni koji su to okusili. I sam već dvije godine živim u egzilu u Utrinskoj republici i još uvijek se nisam uspio naviknuti na postojeće stanje - na to da me nema tamo gdje me je uvijek bilo, da ne vidim lica koja sam svakodnevno gledao i da ne slušam priče kojima sam se uvijek divio. Ostao mi je pogled u daljinu sa balkona usmjeren prema sjeverozapadu koji govori umjesto stotinu riječi i na sedam svjetskih jezika plus esperanto. Neka vas čuvaju Fuzlice Neodređenog dok bauljate prostorom koji još uvijek ne razumijete i nemojte zaboraviti da na Remiza's Kortu nikada nije bilo niti neće biti završnog sloja asfalta.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.